Moja majka je doživela težak moždani udar krajem jula 2012. Nakon boravka u bolnici Sveti Sava, Kliničkom centru i Slankamenu, njeno stanje je i dalje bilo dosta loše, demencija, oslabljen vid, delimično nepokretna itd, tako da sam je krajem septembra 2012 prebacio u Lug. Na moje veliko zadovoljstvo, proces njenog oporavka u Lugu je tekao besprekorno, kvalitet usluge je na visokom nivou, osoblje je veoma profesionalno, higijenski uslovi su odlični, svaki detalj je veoma dobro osmišljen. Nakon skoro devet meseci provedenih u Lugu, moja majka je danas na nogama, sa stabilizovanim dijabetesom, i veoma dobrog raspoloženja. Ja nemam drugih reči nego da se zahvalim osoblju Luga što je moju majku diglo iz mrtvih, bez preterivanja… Još jednom svaka čast i želim Vam mnogo uspeha u daljem radu.
Amir Pirić
Pariz
Moja majka je došla na smeštaj u Dom za stare osobe “LUG” u novembru mesecu 2012 godine kao potpuno nepokretno lice sa kojim je zbog jake terapije koju je primala na Ortopediji Banjica, bilo veoma teško održavati nekakav valjani verbalni kontakt (uglavnom je spavala a kada bi odgovarala na pitanja to bi bilo vrlo tiho i teže razumljivo). Moja prvobitna ideja kada sam dovela majku na smeštaj u Dom za stare osobe “LUG” je bila da ona tu boravi dok se ne osposobi da se oslanja na svoje noge i dok ponovo ne počne da se kreće uz hodalicu ili druga pomagala. Međutim kako vreme prolazi, i kako sada posmatram svoju majku kako sama ustaje i pravi poneki korak, vedrija je i u potpunosti se adaptirala na dom, sve sam bliža odluci da ova ustanova bude njen stalni dom i u nastupajućem periodu. Priznajem da mi je bilo jako teško da majka bude na smeštaju “U tamo nekom domu”, međutim visoka profesionalnost i požrtvovanost celokupnog osoblja me je vrlo brzo razuverila. Hvala vam do neba u moje lično i u ime moje mame!
Milica Manojlović
Beograd
Vašim uslugama sam prezadovoljan! Ako uporedim stanje iz meseca maja 2011 godine kada je moja majka Mileva došla na smeštaj u Vašu ustanovu depresivna, praktično u potpunosti zavisna od naše pomoći u vršenju svakodnevnih životnih aktivnosti i njeno sadašnje stanje u 2013 mogu Vam samo reći bravo i hvala! Već posle prvih mesec i po dana sam znao da smo na pravom putu i da je moja majka u sigurnim rukama.Već prvi razgovori sa lekarskim timom i drugim osobljem doma su me uverili da se nalazimo na pravom mestu, što se vrlo brzo pokazalo kao tačno i ispravno. Za kraj Vam samo mogu reći – najiskrenije Vam hvala što ste mojoj mami podarili slobodno mogu reći “novi život”!
Goran Rakić
Beograd
Svetski izgled i eksterijera i enterijera dve velike nove zgrade, visoki higijenski i gastronomski kriterijumi, a naročito požrtvovanost kompletnog osoblja koje opslužuje oko 150 duša – to je ono po čemu ova ustanova nadomak Mladenovca prednjači u odnosu na ostale staračke domove
“Dom vam je izvrstan! Ovde boravi moja tašta Mari Luiz Perez i hvala vam što tako lepo brinete o njoj. Godinama živimo u Francuskoj, pa smo imali prilike da vidimo kako tamo izgledaju domovi za stare i mogu da kažem da ovako nešto još nisam video. Sve pohale za osoblje doma”. – “Draga bako, dok si ovde znam da ne moramo ništa brinuti jer je ovo, što smo se svi zajedno uverili, pravo mesto i oaza za odmor i život starih ljudi”. – ” Molim vas da i dalje ostanete takvi i da se ne menjate jer ste stvarno veliki ljudi” – piše, između ostalog, u Knjizi utisaka Doma za stare “Lug” u Kovačevcu, nadomak Mladenovca.
Ova Knjiga utisaka prepuna sličnih pohvala, a naročito svetski izgled dve velike nove zgrade Doma “Lug” koje, dok prilazite kolima, izgledaju kao dva zamka na brdu sa koga puca pogled na Kosmaj, Bukulju, Venčac, Rudnik, već su dovoljan motiv za reportažu o nečemu što je u ovoj tužnoj zemlji pravi kuriozitet. Ali ja imam i dodatni motiv, onaj pravi, iz prve ruke: moji roditelji, Velimir i Dušanka Tamindžić, proveli su u ovom Domu oko godinu i po dana, tako da sasvim odgovorno tvrdim ono isto što su sve vreme tvrdili i oni: bolje i humanije uslove za život starih ljudi teško je i zamisliti. Ne volim preterane pohvale, ali u ovom slučaju, poštenja radi, ne mogu da ih izbegnem.
Danonoćna nega
Pretprošlog maja, u 89. godini života, moj otac je slomio butnu kost. Pao je u depresiju i skoro prestao da jede, tako da sam njega i tri godine mlađu majku pokušala da smestim u Dom penzionera na Bežanijskoj kosi, ali pošto nije bilo mesta, pitala sam upravnicu koji mi od drugih domova predlaže. Ona je kao iz topa navela “Lug” u Kovačevcu, što zbog evropskih standarda, što zbog vlasnika dr Vladana Čokića, kako reče “divnog čoveka sa kojim odlično sarađuje”.
I tako, od pretprošle zime, roditelji su mi korisnici Doma “Lug”. Posećivala sam ih u proseku jednom nedeljno, pa sam imala prilike da se uverim u požrtvovanost i humanost osoblja, recimo sestara Slavice, Danijele, Cece, Vesne…u odličnu ishranu, u pažnju iskazanu i kroz rođendanske torte za svakog korisnika, u visok stupanj higijene koji podrazumeva čišćenje soba čak dva puta dnevno (!!), često menjanje peškira i posteljine, redovno pranje i peglanje veša i garderobe. Naravno, najveći utisak na mene ostavili su pomenuti dr Čokić, zatim doktorke Marina Ristić i Marijana Obradović.
A nije ni čudo. Čim su stigli u Dom, dr Marina je morala da se uhvati u koštac sa izuzetno teškim stanjem moga oca i nadljudskim naporima mu spasi život. U šali je govorio kako je on njeno pravo stručno remek-delo. Kasnije, posle teške virusne infekcije prošlog proleća, spasila je život i njemu i majci, a onda njemu još dva puta. U julu je dobio vodu u plućima sa visokom temperaturom, zbog čega ga je poslala u Mladenovačku bolnicu, a čim se vratio u Dom napala ga je strašna crevna infekcija koja je tri nedelje razbijana najjačim antibioticima i gomilom ostalih lekova. I ta bitka je dobijena požrtvovanošću obe doktorke, mada ne i ova poslednja. U 91. godini, uremija je 10. marta pokosila moga oca, ali nije dobila bitku bez borbe.
Tokom te poslednje tatine agonije, prespavala sam jednu noć u apartmanu svojih roditelja i mogu samo da ispričam ono u šta je teško poverovati. Nisam brojala, ali sam sigurna da su za ta 24 sata sestre i lekari ulazili između 20 i 30 puta. Noću sam kroz san gledala senke kako klize i ulaze kod tate da mu promene infuziju, stave kiseonik, provere kesu katetera, izmere EKG, pritisak, nivo kiseonika u krvi, da ga presvuku, okrenu, izmasiraju, namažu pomadom, probaju da nahrane…Tako su radili sve dok nije izdahnuo. I koliko god je mami i meni teško što smo ga izgubile, uteha nam je što je sve, ama baš sve urađeno da mu se produži život.
Moderan hotelski smeštaj
A što se samog Doma tiče, to je moderan hotelski smeštaj u dva paviljona, izgrađena 2004, odnosno 2008. godine, okružena prostranim parkom, sa bešumnim liftovima, širokim holovima nameštenim salonskim garniturama sa televizorima, apartmanima, trokrevetnim, dvokrevetnim i jednokrevetnim sobama sa kupatilom, uglavnom i sa terasama. Tu su i savremena kuhinja sa rostfraj opremom, lekarska ordinacija, vešeraj, prodavnica, sale za fizikalnu i radnu terapiju.
Od ukupno 160 mesta, sada ima tek desetak praznih, ali taj odnos varira. Neki su tu stalno, neki dođu samo da prezime, neki da letuju, a ima i onih koji dolaze isključivo na rehabilitaciju posle šloga ili nekog preloma. Sve njih opslužuje šezdesetak stalno zaposlenih, što lekara, što socijalnih radnika, fizioterapeuta, sestara, kuvarica, servirki, spremačica, majstora…U Domu je otvorena i Poliklinika sa raznim specijalstičkim ordinacijama koja radi nezavisno, ali su njeni kardiolozi, hirurzi, gastroenterolozi, ginekolozi, endokrinolozi…istovremeno na usluzi i korisnicima. Nije naodmet pomenuti frizere i pedikire, čije su usluge takođe dragocene.
U “Lugu” se insistira na vrlo kvalitetnoj i proverenoj ishrani, prilagođenoj trećem dobu i raznim hroničnim bolestima kao što su, recimo, dijabetes ili hipertenzija. Obavezni su supa, glavno jelo sa mesom, salata, kolač ili voćka. Dom ima svoju proizvodnju hrane o čemu priča dr Čokić:
-U tri velika plastenika tokom cele godine gajimo raznovrsno povrće, a imamo i baštu na otvorenom, vinograd, 1.000 stabala krušaka, 400 šljiva, jabuke, višnje, pčele, … Ostale proizvode uzimamo od raznih proizvođača, uz rigorozne kontrole sanitarne inspekcije. A cene svih usluga koje pružamo svojim korisnicima, istaknute na našem sajtu, iste su, ako ne i niže od nekih beogradskih domova u adaptiranim kućama sa honorarnim saradnicima, koji imaju neuporedivo manje troškova od nas.
Društveni život u Domu odvija se preko vežbaonica i radionica, muzičkih predstava, priredbi, izložbi ručnih radova ili slika, kvizova i takmičenja, gostovanja korisnika drugih domova, kao što je, recimo onaj na Bežanijskoj kosi. Autobusom ili kombijem povremeno se prave izleti do obližnjih manstira, Smederevske tvrdjave, ergele u Ljubičevu, Avale, Kalemegdana, Kosmaja, Radovanjskog luga, Aranđelovca, Topole…
Ništa nije beznadežno
O problemima sa kojima se lekari najčešće susreću među pripadnicima trećeg doba priča dr Marina Ristić:
– Možda je najveći problem demencija, pošto ne zahteva samo lekarsku negu, već i fizikalnu i radnu terapiju da bi se iz tih ljudi izvukao maksimum. Zatim teško lečimo razne podmukle infekcije među kojima su posebno problematične urinarne. Ali, prednost boravka u Domu je to što mi držimo pod kontrolom hipertenziju i srčanu aritmiju, a imamo dobre rezultate i kod preloma kuka koji više nije bauk. Najbitnije nam je brzo podizanje iz kreveta, jer se tako samnjuju faktori rizika. Mi se saživimo sa našim pacijentima, pratimo im izraz lica, raspoloženje, apetit, probavu, komunikativnost, gledamo ih kao celinu. I dokle god ima snage u ćelijama, ništa nije beznadežno, bez obzira na nečije godine.
Radmila Tamindžić, maj 2013.Radmila Tamindžić
Dom vam je izvrstan! Ovde boravi moja tašta Mari Luiz Perez i hvala vam što tako lepo brinete o njoj. Godinama živimo u Francuskoj pa smo imali prilike da vidimo kako tamo izgledaju domovi za stare i sa sigurnošću mogu da kažem da ovako nešto još nisam video. Sve pohale za osoblje doma.
Veliko hvala svim sestrama, negovateljima, lekarima, tehničarima na svemu. Posebnu zahvalnost dugujemo Dr Čokiću koji je uslišio sve naše želje i prihvatio sve naše sugestije što me je u potpunosti uverilo da se naša mama i baka nalazi u sigurnim rukama.
Unuka
„LUG“ je od 09. februara 2007 godine postao i naš dom! Hvala vam što brižno negujete i pazite našu mamu Vericu, ona se ovde oseća ugodno i sigurno i više ne misli o povratku kući!
Bilo bi divno kada bi ovakvih domova bilo više! Sve je divno i krasno i na tome vam hvala u ime svih starih osoba!
Srecna porodica
Zahvaljujemo se Dr Vladanu Čokiću i celom osoblju na pažnji i nezi koja je pružana mome ocu Nikici prilikom njegovog boravka u ovom domu. Hvala na svemu i Bog vam dobro dao jer to i zaslužujete!
Zahvalna porodica
Draga bako dok si ovde znam da ne moramo ništa brinuti jer je ovo, što smo se svi zajedno uverili, pravo mesto i oaza za odmor i život starih ljudi.
Anonimna
Da bi u životu nešto dobili moramo prvo nešto dati! Molim vas da i dalje ostanete takvi i da se ne menjate jer ste stvarno veliki ljudi.
Anonimna